na veću inkluziju i davali savjete gluhim osobama kako se uklopiti u svijet čujućih koji im još uvijek nije u potpunosti prilagođen. No do sad nismo spominjali jednu važnu kariku i poveznicu u svijetu gluhih i čujućih, a to su tzv. CODE, odnosno djeca gluhih roditelja.
CODE često prelaze granicu između svijeta gluhih i čujućih, služeći kao veza između svojih gluhih roditelja i svijeta koji čuje, a u kojem borave. Devedeset posto djece rođene gluhim odraslim osobama može čuti normalno što rezultira značajnom i raširenom zajednicom CODA diljem svijeta. Akronim CODA (dijete gluhe odrasle osobe) ponekad se koristi za označavanje koda mlađih od 18 godina.
CODE se često nalaze u sredini dva svijeta: “svijeta koji čuje” i “svijeta gluhih”. Iako pronalaze neke sličnosti između sebe i svojih čujućih vršnjaka, također ih njihov odgoj u zajednici gluhih i kultura izdvajaju. Mnogi CODE se ne poistovjećuju sa “svijetom koji čuje” ili “svijetom gluhih”. Umjesto toga, oni se jednostavno identificiraju kao CODE: most između ova dva svijeta, ali ne unutar niti jednog od njih.
Izazovi s kojima se suočavaju čujuća djeca gluhih odraslih usporedni su s izazovima mnoge druge generacije djece imigranata u nekim državama gdje je to rašireno. Baš kao što se mnogi roditelji imigranata prve generacije često bore s komunikacijom na većinskom (govornom) jeziku i oslanjaju se na veću tečnost svoje dvojezične djece, tako se gluhi roditelji mogu oslanjati na čujuću djecu koja tečno govore dvojezično. Ova dinamika može navesti CODE da djeluju kao tumači za svoje roditelje, što može biti posebno problematično kada se od djeteta traži da protumači poruke koje su kognitivno ili emocionalno neprikladne za njihovu dob. Na primjer, dijete školske dobi može biti pozvano da svom gluhom roditelju objasni dijagnozu ozbiljnog zdravstvenog stanja.
Osim toga, CODE su često izložene predrasudama prema svojoj obitelji. Izolacija može lišiti dijete normalnih društvenih vještina. Mnogi ljudi mogu pretpostaviti da je cijela obitelj gluha jer svi znakuju. Ponekad takvi promatrači mogu davati negativne komentare o gluhima u prisutnosti te obitelji, ne shvaćajući da dijete može čuti.
Neskladni status sluha također može predstavljati praktične probleme. Gluhe i čujuće osobe razlikuju se u obrascima vizualne pažnje, pri čemu gluhe osobe lakše ometaju kretanje perifernim vidom. Gluhi roditelji često instinktivno koriste takav pokret kako bi privukli pozornost svog djeteta, što može dovesti do poteškoća u uključivanju zajedničke pažnje s čujućom djecom. Osjetljivost roditelja na dječje znakove modulira ovaj učinak, pri čemu su visoko osjetljivi roditelji sposobniji prilagoditi se djetetovim razlikama od njih.
Iz svega ovoga, da se zaključiti kako su CODE često suočene s mnogim izazovima koje je ponekad teško i zahtjevno pobijediti. Razgovarali smo s nekim bivšim CODA-ma koji su već odrasli ljudi koji su zaključili kako bi im možda bilo lakše da su odrastali u obiteljima koje su čujuće ili da su i oni gluhi, no svi su se složili da ne bi nikad mijenjali stečeno iskustvo jer su se naučili biti tolerantniji i lakše prihvaćati razlike među ljudima. I baš kao i kod svih razlika u životu, najvažnije je da su u odnosima prisutni ljubav i međusobno poštovanje, a jezik i kulture se lako usvoje.
Ako želite saznati više o tome kako je biti CODA, preporučujemo odličan film istog naziva.
Projekt Govorimo rukama financirala je EU iz Europskog socijalnog fonda, OP Učinkoviti ljudski potencijali 2014.-2020. sa 100% intenzitetom potpore. Vrijednost projekta je 966.477,80 kuna. Trajanje projekta je 25 mjeseci.